Prema pristiglim podacima, gotovo polovina svih prijava odnosi se na incidente koji su se dogodili u Republici Srpskoj, dok su Unsko-sanski kanton i Kanton Sarajevo zabilježeni kao najčešće pogođene regije unutar Federacije BiH. Ovakva raspodjela pokazuje da problem nije lokalizovan, već da se sistemski proteže kroz cijelu zemlju.

Ono što dodatno zabrinjava jeste profil onih koji prijavljuju. U većini slučajeva, riječ je o ljudima u zrelim godinama — prosječna starost prijavitelja je 43,9 godina — što ukazuje na ozbiljnost prijava. Muškarci su činili oko 58% podnosilaca prijava, dok su žene činile nešto više od trećine. U većini slučajeva, prijave su podnesene anonimno, što svjedoči o dubokom nepovjerenju u institucije i strahu od moguće odmazde.

Opisani incidenti kreću se od direktnih prijetnji i cenzure, do zabrana pristupa informacijama, uznemiravanja putem društvenih mreža i diskreditacije u javnosti. Analiza ključnih riječi u opisima incidenata pokazuje da se većina svodi na lične, često traumatične doživljaje ,  jasno je da su ljudi prepoznali platformu kao posljednju adresu kojoj mogu vjerovati.

Posebno poražava činjenica da su mnogi incidenti ostali neprijavljeni nadležnim organima. Autocenzura, strah i iskustvo institucionalne neefikasnosti doveli su do toga da građani radije biraju tišinu ili anonimnost, nego da se izlažu dodatnoj viktimizaciji. Ovaj fenomen nije nov, ali sada imamo konkretne podatke koji potvrđuju sumnje koje su aktivisti i novinari godinama izražavali.

Podaci sa platforme, vizualizovani kroz karte i grafikone dostupne na stranici Pregled registrovanih incidenata, nude ne samo uvid u geografski i demografski raspored problema, već i materijal za djelovanje. Ovo više nije pitanje pojedinačnih slučajeva,  ovo je sistemska pojava.

Vrijeme je da se institucije, organizacije civilnog društva i međunarodni akteri uozbilje. Pravo na slobodu izražavanja nije luksuz, već osnovno ljudsko pravo. Ako ga ne zaštitimo danas, sutra možda više nećemo imati kome da se obratimo.